Sportmentum je posvećen promociji i razvoju borilačkog sporta modernog vremena – Bare-knuckle i MMA. Međutim posebnu pažnju zavrijeđuju oni borci koji svoj karakter pokazuju djelom i odlukom. Zato je danas sa nama Amir Suljović, gospodin koji ne preza ni od koga i ni od čega, a tu je kad ga zatrebate.

Amire, dolaziš iz bogatog iskustva u amaterskom i profesionalnom boksu. Šta te navelo da zakoračiš u Bare-knuckle, koji važi za jednu od najbrže rastućih ali i najopasnijih sportskih disciplina svijeta?

Većina mojih fanova bi rekla da je riječ o mojoj hrabrosti, a ja lično bih rekao da se radi o spremnosti na preuzimanju rizika i na izazove. Ne dokazujem se ja samo publici nego samom sebi, što je i suština i možda najizraženija crta svakog borca, pa možda i takmičara bez obzira o kom se sportu radilo – a u ovom pogotovo.

Kolika je tvoja glad za uspjehom i motivacija u ovom trenutku karijere? Da li je upravo ta glad najveća prednost tvoja u odnosu na iskusnije protivnike kojima izlaziš na crtu svega par sedmica prije meča?

Želim biti šampion – to nije tajna, to je želja svakog borca htio vam on to priznati ili ne. Pogotovo kad izlazim na crtu borcima koji na papiru važe za iskusnije ili možda vještije definitivno mi služi kao motivacija.

Bare-knuckle nema rukavica. Koliko to mijenja tvoju taktiku u odnosu na klasičan boks?

Vidjećemo, iako su dvije stvari sigurne:

1. boks bez rukavica sasvim druga priča od klasičnog boksa.
2. boks bez rukavica je provjereno daleko interesantniji domaćoj i regionalnoj publici

Psihološki pritisak i bol – kako se nosiš s činjenicom da svaki udarac jači, a svaka greška skuplja?

Kratko i jasno: ja uživam u boli. Ako ljudi misle da su same pripreme za ikakav, a pogotovo ovaj sport “med i mlijeko” – varaju se. Drugim riječima, da nemam senzor za užitak u svemu tome sigurno se time ne bi ni bavio niti se tome posvetio.

Publika te već prati u velikom broju, cca 10k pratilaca imaš, a zainteresovanost za tvoje učešće u borilačkom sportu znatno raste sudeći po brojkama Sportmentum platforme. Da li ti to stvara dodatan pritisak ili ti daje snagu za ulazak u ring?

Hvala publici dosadašnjoj i novim pratiocima koji se javljaju iz dana u dan – meni to zaista znači, a dodatno mi uliva snagu u svoj mojoj želji da ih ne razočaram. Hvala im što vjeruju u mene, iskreno cijeneći svaku riječ koju pošalju.

Gdje se vidiš za 6 ili 12 mjeseci u ovom sportu – domaća scena, regionalni spektakli, ili možda odmah planiraš juriš na međunarodnoj sceni?

Međunarodna karijera svakako je među prvim opcijama, ali moram reći da su moje “kolege” borci počastvovani prisustvom FNC-a na ovim prostorima, koji važi za jednu od najrespektabilnijih organizacija u Evropi pogotovo iz ugla boraca. To će vam sigurno posvjedočiti članovi FNC organizacije ako ne vjerujete meni.

Kako saznajemo, u tvom timu su itekako respektabilna imena borilačkog sporta ali i drugih sportova koji su na neki način usko povezani sa borilačkim – kako to utiče na tebe? Složićemo se da nije šala kad jedan Robert Plazibat i Eni Musić stoje iza tebe, na čemu će ti sigurno pozavidjeti mnogi borci.

To je posebna čast, a možda malo i odraz mog poštovanja prema tim istim ljudima. Želim da su i oni ponosni na mene kao što sam ja ponosan što ih poznajem, a kamoli što su uz mene ili kako vi kažete “stoje iza mene” – velika je to čast. Čast i ponos prije svega. E sad što se tiče uticaja jedno je sigurno – ako išta utiče na to da budem bolji i pružim bolji performans, onda su to ljudi koje si naveo imenom i prezimenom.